Augustin Tin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Imotskom, Makarskoj i Splitu. U Zagrebu na Filozofskom fakultetu 1909. počinje studij, ali se onda intelektualno i politički angažira na jugoslovenskoj ideji, piše, putuje, biva hapšen i zatvaran, da bi najposlije emigrirao u Pariz, gdje je živio više od šest godina. S propašću Austro-Ugarske vraća se u novoosnovanu državu Južnih Slavena. Prvih poratnih godina živi najdulje u Beogradu, a onda ga put vodi preko Imotskoga, Zagreba, Splita i Brača u Sarajevo, u kome je proveo sedam godina (1930–1937.). Nakon Sarajeva, tri je godine živio u Splitu, da bi se 1940. nastanio u Zagrebu, gdje je ostao živjeti do svoje smrti 12. studenog 1955. godine.
Za vrijeme življenja u Sarajevu (možda bi se moglo reći – za vrijeme boravka u Sarajevu, jer Tin Ujević je jedino ”živio” u literaturi i poeziji, a što se gradova tiče, u njima je samo – boravio!) Ujević je objavio dvije knjige poezije: ”Auto na korzu” (1932.) i ”Ojađeno zvono” (1935.).
Ujevićevo prvo značajnije književno pojavljivanje zbilo se u ”Hrvatskoj mladoj lirici” 1914., gdje je debitovao s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Franom Galovićem, Ljubom Wiesnerom, Zdravkom Milkovićem… Potonjim je pjesničkim knjigama veoma brzo stekao status najvećega pjesnika našega jezika. Uz iznimno vrijedno pjesničko djelo, obrazovanjem i čudesnom erudicijom, premda nikada nije dovršio fakultet i premda je važio za najvećeg bohema književnosti našega jezika, priskrbio je za sebe status jednog od književnih veličina XX stoljeća.
Za života Tin Ujević je objavio svega nekoliko knjiga poezije: ”Lelek sebra” (1920.), ”Kolajna” (1926.), zatim već pomenute knjige ”Auto na korzu”, ”Ojađeno zvono”, kao i ”Žedan kamen na studencu” (1954.). Sabrana djela u sedamnaest (17) knjiga objavljena su mu između 1963. i 1967. godine, a broj knjiga koje je prevodio sa stranih jezika, a prevodio je čak sa deset jezika, zapremao bi barem još toliko i tako opsežnih svezaka.
TRIDESET GODINA PUTOVANJA
Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.
Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.
Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.
Čemu se vraćati na stara mjesta ?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.
Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.
Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva
Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.
UHAPŠEN U SVOJOJ MAGLI
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak zudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
nasa blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Naseg duha
medju nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
